ODPRTA UNIVERZA V SARAJEVU

RELATIVNOST I MORALNI RELATIVIZAM

13.Definicija: Čovjek je relativno (i jeste i nije) mjerilo stvari sve dok ne objektivizira svoje poglede na svijet ispitivanjem stvari, moralom, naukom, iskustvom i usvajanjem ljudskih kvaliteta. Sama društva sa svojim kulturama su relativno mjerilo stvari jer se i sama nalaze u stalnom materijalnom, intelektualnom i kao vrhunac kulturno-civilizacijskom razvoju-moralnom razvoju. Relativno uvijek treba posmatrati kao relacije apsolutnog fenomena, kako u nauci tako i u moralu, koje pojašnjavaju objektivnu istinu. Relativizam je koncept propitivanja svih univerzalnih istina i filozofsko shvaćanje kako ništa ne vrijedi apsolutno i nužno, nego tek u odnosu prema nečemu drugom. Relativnost je pojam koji ni u kom slučaju ne podrazumjeva proizvoljnost, nego samo relaciju (odnos), koja ustvari pojašnjava objektivnu stvarnost. Relativnost bi upravo zbog te povezanosti (relacija) trebala da upućuje na jedinstvo tj. optimizaciju harmonije ljudskosti i saosećajnosti u cilju izgradnje zajednice ravnopravnih ljudi po svim osnovama. Umjesto jedinstva i insistiranja na moralnim normama Moralni relativizam zagovara da se moral ne temelji ni na jednom apsolutnom standardu, već da etičke „istine“ prije zavise od varijabli kao što su situacija, kultura, nečija osećanja i dr., a kao zaključak izvode da različite vrijednosti u različitim kulturama dokazuju da moral nije za sve ljude isti tj.da nije univerzalan, odnosno da je sve relativno s obzirom na vrijeme, mjesta i okolnosti. Sasvim je jasno da je sve u nekoj vrsti relacije tj.odnosa i da je bitno i vrijeme i mjesto i okolnosti, ali jasno je i da postoje univerzalne moralne norme i da bi se shvatila ta istina i nije potrebna neka pamet. «Jednostavno čovek ne može da bude ljudsko biće, ako je sam i izolovan. Da bi postao ljudsko biće čovek mora da oseti druga ljudska bića oko sebe, da oseti saosećanje, milosrđe, ljubav, da primi pomoć. Da nauči i shvati važnost davanja i pomoći, jer ako ne daješ dio sebe i ne pomažeš onima kojima je pomoć potrebna, onda nisi ljudsko biće. (nego samo čovjek i životinja umjesto čovjek i ljudsko biće.)» Relativno uvijek treba posmatrati ili samo kao relaciju (odnos) ili kao relacije apsolutnog fenomena, kako u nauci tako i u moralu, koje pojašnjavaju objektivnu istinu Dobro i zlo su različiti aspekti fenomena porasta svijesti Dobro i zlo jesu u relaciji ali nisu relativni u smislu relativizma.i posebnost stvari nije sporna..Dobro je dobro a zlo je zlo, dobro djelo je upravo to i tako se i vrednuje (a takve su mu i posljedice), a zlo djelo je upravo to i tako se i vrednuje (posebnost stvari nije sporna).Svaki čovjek polaže račun individualno i to za stvarna a ne relativna djela. Zbilja dan i noć jesu različiti, a zajednički fenomen im je program koji upravlja njihovim smjenjivanjem (relacija Zemlje (rotacija+revolucija) u odnosu na Sunce.) Jedinstvo suprotnosti je stvar tog programa odnosno relacije ili relativnosti. Ljudima u normalnom stanju svijesti, izuzetno je teško prihvatiti to jedinstvo suprotnosti npr.dobra i zla. I tu su ljudi potpuno u pravu, jer nema tu jedinstva osim programskog jedinstva, kao i shvaćanja da su sve suprotnosti različiti aspekti jednog istog fenomena npr. dan i noć su različiti aspekti fenomena rotacije zemlje. Dan i noć jesu u relaciji, ali ta relacija je uslovljena stalnim fenomenom-relacijom zemlje u odnosu na sunce ili drugim riječima imamo stalnu promjenu dana i noći, koja je u ciklusima od 24 sata ali imamo i stalno ponavljanje istih ciklusa. Iza genijalno uočene Ajnštajnove teorije relativiteta stoji univerzalni zakon jer se svi sistemi posmatranja mogu po tom zakonu preračunati bez ikakve proizvoljnosti. Upravo relacija daje osnovu odgovornosti za ljudsko ponašanje. Tvoj bol je i moja bol, tvoja sreća je i moja sreća. Osnova je odgovornost i saosećanje sa drugim ljudima oko nas.

Greške relativizma:
1. Prva pogreška je što se često miješaju postupci umjesto onoga kako je trebalo da se postupi (moralni standard), jer jedna od važnih varijabli, koja se mora uzeti u obzir, je da se i onaj koji donosi odluku nalazi u razvoju svijesti (ispravna moralna odluka zavisi od stepena svijesti) a da se i samo društvo u kome se nalazi, nalazi u civilizacijskom razvoju, jer civilizacija podrazumjeva materijalni, intelektualni i kao vrhunac moralni razvoj. Kao što vidimo iz definicije i čovjek i društvo su relativna mjerila vrijednosti.
2. Druga pogreška je da relativisti tvrde da se moral prilagođava promjeni situacije – međutim nije moral onaj koji se mijenja nego je upravo situacija ona koja se mijenja, a moralna odluka i djelovanje se donosi na osnovu same situacije, jer ta situacija predstavlja kontekst na koji se primjenjuje univerzalni moralni princip. Međutim, djelo prosuđujemo po: situaciji, namjeri, delovanju kao i eventualnim posljedicama djela. Tako su situacije dio moralne odluke, jer postavljaju kontekst za odabir određenog moralnog djelovanja a primjenom univerzalnih principa.
3. Treća pogreška je da relativisti tvrde da različite vrijednosti u različitim kulturama pokazuju da moral nije isti za sve ljude, tj. da kultura određuje šta je dobro a šta zlo. I ovaj argument miješa djela pojedinih kultura (ono što rade) i apsolutne standarde (ono šta bi trebalo da rade). U kulturu jednog naroda spada i moral kao najviši upravljački mehanizam. Kako se moral društveno nameće a individualno prihvata, sasvim je jasno da ako nešto nije društveno nametnuto, ne može biti ni individualno prihvaćeno, čast izuzecima. U tom pogledu bi stajalo da kultura značajno utiče na stepen usvajanja moralnih normi, ali se nikako ne može iz toga izvući zaključak da moral nije isti za sve ljude. Ili da kažemo filozofski moral nije isti za sve ljude ali istinski moral je isti za sve ljude (Treba razlikovati moral i istinski moral jer imamo i fašistički moral). Kada bi prihvatili da kultura određuje šta je dobro a šta zlo, kako bi onda mogli suditi npr. fašistima, jer oni su po tome samo slijedili moralna pravila svoje kulture. Fašisti su krivi samo ako je ubistvo univerzalno pogrešno odnosno ako je ljudsko dostojanstvo neupitno i ako svako ljudsko biće ima pravo na život. Pravo na život je poštovanje ljudskog života kao središte zaštite ljudskih prava. Pravo na život ili neprikosnovenost života je elementarno pravo svakog čovjeka. Svako ljudsko biće ima pravo na život. Sama tendencija ukidanja smrtne kazne u svijetu ide u tom pravcu. Nadalje, iako ljudi različito praktikuju moralnost, ipak dijele opšti moral. Zagovornici abortusa i oni koji mu se protive slažu se da je ubistvo pogrešno, ali ne slažu se u tome da li je abortus ubistvo. Dakle, vidimo da se čak i tu univerzalni moral pokazuje kao istinit. To znači da moral nije u potpunosti kulturno determinisan, nego da je upravo moral determinanta koja determiniše kulturu. Sasvim je jasno da su kulture djelimično ustrojene na objektivnim moralnim činjenicama.
4. Četvrta pogreška je da relativizam toleriše svačije mišljenje, a što je djelimično pogrešno jer zlo nikada ne treba tolerisati. Treba li da tolerišemo mišljenje silovatelja da su žene objekat zadovoljenja? Drugo, relativizam pobija sam sebe zato što ne toleriše netoleranciju i apsolutizam. Treće, on ne može da objasni zašto bi trebalo da neko uopšte bude tolerantan. Sama činjenica da treba da tolerišemo ljude (čak i kad se ne slažemo s njima) zasnovana je na shvatanju da smo apsolutno svi u razvoju, ali na raznim nivoima svijesti kao i univerzalnim moralnim kategorijama pravednosti i čovjekoljublju. Negiranjem univerzalnih moralnih principa ne može biti ni ljudskih prava, ni mira, ni sigurnosti, a da ne govorimo o jedinstvu i harmoniji. Bez univerzalnih moralnih principa ne može biti opšteg dobra. Filozofi često u namjeri da ispadnu pametni ispadnu jako glupi. Najtužnije od svega što i ta glupa mišljenja nađu svoje pristalice.
5. Peta pogreška je stav o nemogućnosti da «moralnim istinama kao takvim, ukoliko postoje, pristupimo razumom», jer po njima «razum ne generiše vrijednosti i njegova snaga i vrlina se sastoji u vrednosnoj neutralnosti ali upravo iz tog razloga razum nam ne može reći šta je dobro.». To je velika glupost jer razum obrađuje i emotivna stanja na datom putu ali takav stav i dalje ne znači da je moral u potpunosti kulturno determinisan. Štaviše, to ne isključuje mogućnost da je kultura delimično ustrojena na objektivnim moralnim činjenicama, a upravo to je istina iz razloga što moral predstavlja determinantu datog sistema.u razvoju, a koja je odmah provjerljiva za onoga ko hoće da se time bavi, odnosno razvija u tom smijeru.
6. Kako je kultura u procesu razvoja sasvim je jasno da višem stepenu kulture odgovaraju viša moralna mjerila, znači stepen kulture utiče na dio prihvaćenih moralnih vrijednosti (dio univerzalnih moralnih vrijednosti koji se shvata na datom srtepenu svijesti) a što ne znači da kultura mijenja ili utiče na univerzalne moralne istine. Ona ustvari usvaja od univerzalnih moralnih istina samo onaj dio koji može da usvoji i shvati na datom stepenu svijesti. U slučaju da kultura odbacuje istinski moral, a imali smo takve slučajeve u kojima je čovjek negiran kao moralno biće, to je uvijek imalo katastrofalne posljedice po čovječanstvo.
7. «Za razliku od objektivizma, relativizam insistira na kontekstuelizaciji, tačnije, kulturnoj osetljivosti moralnih vrednosti i socijalnom utiskivanju kao načinu njihovog prenošenja i osnaživanja.Ako prihvatimo relativizam, onda sve prolazi, svaka debata postaje izlišna, a konsenzus nedostižan.»
8. Dobro i zlo su različiti aspekti fenomena porasta svijesti. Dobro i zlo jesu u relaciji ali nisu relativni u smislu relativizma.i posebnost stvari nije sporna. Dobro je dobro a zlo je zlo, dobro djelo je upravo to i tako se i vrednuje (a takve su mu i posljedice), a zlo djelo je upravo to i tako se i vrednuje (posebnost stvari nije sporna).Svaki čovjek polaže račun individualno i to za stvarna a ne relativna djela. Zbilja svjetlo i tama jesu različiti, a zajednički fenomen im je program koji upravlja njihovim smjenjivanjem (relacija Zemlje (rotacija+revolucija) u odnosu na Sunce.) Jedinstvo suprotnosti je stvar tog programa odnosno relacije ili relativnosti
Posljedica 1: Situacija u kojoj se donosi moralna odluka predstavlja kontekst (spajanje svih relacija) za odabir određene vrste djelovanja, a djelovanje bi trebalo da se vrši primjenom univerzalnih moralnih principa. Kako je čovjek biće u razvoju svijesti, a samim tim i moralne svijesti, i kako shvata samo do onog nivoa do kojega je došao razvojem svijesti i ništa drugo, kao takav on jeste relativno mjerilo vrijednosti ali to ni u kom slučaju ne negira postojanje univerzalnih moralnih normi.Svi ljudski sudovi ovise o subjektu i različitim uvjetima u kojima se nalazi subjekt, a najvažniji od tih uvjeta su stepen svijesti datog subjekta i okolnosti pod kojim donosi odluku bilo ispravnu bilo neispravnu. To što čovjek što je na nižem stepenu svijesti donosi više neispravnih odluka znači i da je njegov stepen svijesti dio konteksta koji dovodi do donošenja neispravne odluke. Ali opet to nikako ne može da bude osnova za sumnju u univerzalne moralne principe.
Posljedica 2: Upravo religija preko morala a djelimično i filozofsko univerzalno (jer je filozofsko univerzalno isto u razvoju kao i nauka) i dan danas daju čovjeku, kao biću u razvoju, smjernice kakav bi trebao biti u budućnosti. Čovjek to na datom stepenu razvoja ne shvata ali može vjerovati u to i upravo na temelju tog vjerovanja neće napraviti svojevoljnu akciju u smjeru koji je u suprotnosti sa datom religijom, iako razloge za to u datom trenutku ne shvata.
»Filozofsko univerzalno znači ono za šta smatramo da bi bilo dobro da bude široko prihvaćeno. • Na primer: kada kažemo “univerzalne vrednosti”, najčešće ne mislimo “vrednosti koje su u logičkom smislu univerzalno, dakle, od svih ljudi ili široko prihvaćene”,već vrednosti za koje mislimo da bi bilo dobro da od svih ljudi budu prihvaćene. Filozofsko univerzalno je jedan oblik mišljenja kojim se pitamo o jednom novom pitanju: koji postupci treba da budu univerzalna vrednost, a koji ne» .Dok u moral spadaju one vrednosti, saveti ili dužnosti, koje povezujemo sa međuljudskim odnosima, u prostor univerzalnog ulaze sve vrednosti i oblici mišljenja koje kandidujemo za opšte (log. univerzalno) prihvatanje. • Na primjer, univerzalna vrednost u nauci je istina, zato što istina nije relativna u odnosu na, recimo, djelove svijeta. Ako je nešto istina, ono je istina za sve osobe na svijetu. Istina se ne menja u odnosu na onog čija je to istina
Posljedica 3: Relativnost ne znači proizvoljnost. Proizvoljnost sudova subjekta je posljedica ljudske slobode i ne znači njihovu ispravnost, oni mogu biti ili ispravni ili pogrešni i to je samo osnova za odgovornost, sreću i nesreću, kao i osnova za ostvarenje vlastitog iskustva i izgradnji vlastitih stavova čovjeka u razvoju.To važi i za nacije kao i za države. Proizvoljnost stavova u relativizmu samo znači slobodu da čovjek radi i pogrešno i zbog odrastanja to je u redu. Relativizam je koncept propitivanja svih univerzalnih istina i filozofsko shvaćanje kako ništa ne vrijedi apsolutno i nužno, nego tek u odnosu prema nečemu drugom. Relativizam ne priznaje nikakve apsolutne principe, kao ni činjenicu da naša spoznaja svakako postaje sve objektivnija i naše znanje sve veće.To je razlog što čovjek, što je na nižem stepenu svijesti, sve je neadekvatnije mjerilo vrijednosti i vuče mnoge pogrešne poteze ali to spada u neophodnost njegovog odrastanja i očovječenja. Potrebno je da mu se nametne isključivo globalna informacija sa višeg stepena svijesti i ništa više (to je već i dato preko religije kao stalnog pratioca čovjeka koja je uvijek korak ispred i daje podatke za slijedeću transformaciju dok sa aspekta filozofskog moralno univerzalnog tu globalnu informaciju tek treba definisati.) jer bi trebao da bude ljudsko biće koje ima slobodu izbora, jer na kraju baš ta sloboda izbora osnova je njegove odgovornosti i njegove sreće i nesreće.
Posljedica 4:Moralni uzori su od izuzetne važnosti jer čovjek najlakše i najbrže uči oponašanjem uzora i to na taj način da identifikujući se sa uzorom usvajamo kvalitete i vrline koje uzor ima. Vrlina je moralna izvrsnost osobe. Centralne vrijednosti morala su: dobro, ispravno i pravedno. Ako nam je moralni uzor pravedan identifikacijom sa tim uzorom i oponašajući pravednost mi je usvajamo i razvijamo, tj. razvijamo dispoziciju za spontano činjenje pravednosti a ta dispozicija je upravo vrlina kao posebna vrsta znanja. Na taj način stvara se navika pravednosti koja ulazi u karakter. Pravda je što se tiče morala humani ideal, a što se tiče društva odgovornost ali Kant je to najbolje iskazao: Moral je kategorički imperativ a riječ je o bezuvjetnoj moralnoj normi, koju potpuno slobodno namećemo sami sebi.U gramatici imperativ je zapovjedni način glagola kojim se izriče zapovijed (imperativ od glagola učiti je uči), ali i poticanje pa i zabrana. U običnom razgovoru imperativ je ono što se ne može otkloniti ili izbjeći, neizbježan ili neotklonjiv zahtjev, važna obveza, prijeka potreba. Pojam dolazi od latinske riječi imperativus, odnosno imperare, a znače zapovjedni, odnosno zapovjediti, nametnuti.
Moral je prenesena poruka ili pouka koju možemo izvući iz priče ili događaja. To je razlog što se djeca odgajaju na bajkama. Moralna poruka može biti prepuštena slušatelju, čitatelju ili gledatelju da je odredi sam za sebe, (a što je sada slučaj) ili se mogu izričito upakirati u Maximu (npr. Nema morala bez pravednosti i čovjekoljublja.) ili je data zapovješću-imperativom kao u slučaju religije. Imperativi u slučaju religije i Kanta podliježu slobodnoj volji prihvatanja, dok zakoni države koji se javljaju u obliku zapovjesti ili zabrana, koje proističu iz države imaju obaveznu snagu, zato što je praćeno državnom prinudom i sankcijom.
Kant polazi od pitanja: koje osnovne principe postupanja mogu da usvoje svi ljudi. Oni principi koji ne mogu služiti ljudima, moraju se odbaciti; dakle, ništa ne bi moglo da bude moralni princip, ako to ne može biti za sve ljude. Moral je univerzalan. Ostalo što je specifično u odnosu na njihove želje ili društvene odnose-nije moral.
Zašto je potrebno izabrati istinski moralni uzor a ne npr. nemoralni uzor? Zato što izborom nemoralnog uzora čovjek gubi svoju tako dragocjenu slobodu, jer je slobodan da vuče poteze ali nije slobodan od posljedica svojih djela.Znamo da je nametanje silom nekih apsolutnih principa u prošlosti bilo često kontraproduktivno ali isto tako je kontraproduktivno nametanje apsolutnog principa relativizma što je sada slučaj, jer to je samo jedna neopravdana krajnost.
Posljedica 5: Stav relativizma da ne priznaje nikakve apsolutne principe i vrijednosti je pogrešan jer je već sama promjena na koju se oni pozivaju stalna i apsolutna,a da ne govorimo o pravednosti kao univerzalnoj kategoriji, dok je stav da je sve u relaciji i da je relativno s obzirom na vrijeme, mjesta i okolnosti, kao i da je sve u promjeni pa i sam čovjek, ispravan. Riječ je o sukobu i pomirenju između dva pogleda na svijet: onoga koji vjeruje u postojanje načela i nepromjenjivih vrednota, te onoga koji drži da ne postoji ništa čvrsto i trajno, nego da je sve relativno s obzirom na vrijeme, mjesta i okolnosti, koji ništa ne priznaje kao konačno i koji kao posljednje mjerilo ostavlja samo individualni pogled na svijet (vlastiti ja i svoje želje.)«Ako ne postoje apsolutne vrednote i objektivna prava, ljudski se život svodi na grozničavu potragu za užicima te na egoistično zadovoljavanje instinkata i subjektivnih ˝potreba˝, prozvanih kao nova ˝prava˝.» Relativiše se sve pa i sama pravednost kao osnova moralne osobe. Postupci u politici i ekonomiji upravo potvrđuju negiranje pravednosti a preko totalno nepravednih postupaka gdje je u stvari apsolutan samo materijalni interes i to po svaku cijenu. Pozivanje na pravdu npr. gladnih i obespravljenih po njima je upravo dokaz da je sve upravo u funkciji ekonomije i materijalnih dobara a ne pravednosti ili morala. Ustvari moda relativizma pobija samu sebe. Kada se pristalica relativizma nađe u koncentracionom logoru on ipak shvata da dobro i zlo, iako je u relaciji ipak nije relativno i da je dobro dobro a da je zlo zlo. Zajedničko svim relativizmima je to što niječu postojanje nečega što vrijedi apsolutno: istina, dobro, vrijednost, pravednost, lijepo, itd., jer tvrde da svi naši sudovi ovise o subjektu i o različitim uvjetima. Postojanje istina, dobra, vrijednosti, pravednosti, lijepog, ne mogu se negirati. Unutar apsolutne promjene stvari se ipak ponavljaju, dan-noć, godišnja doba, kružna i eliptična kretanja, borba dobra i zla, pravednosti i nepravednosti, ljubavi i mržnje.
Posljedica 6: «Dok se materijalizam interesuje za materijalnu prirodu, idealizam se interesuje za kriterijume. • Idealizam je zbog toga češće od materijalizma odolevao relativizmu i branio mogućnost univerzalnih vrednosti. Uopšte, svaki kriterijum je nešto idealno. On je povezan sa mišljenjem. To je u stvari koren filozofskog idealizma.»Vladimir Milutinović
Posljedica 7: Filozofsko univerzalno je konsenzus partikularnih prijedloga ili presjek (ono što je zajedničko) za sve partikularne skupove a što bi bilo dobro za sve da bude prihvaćeno.Dok sociologija proučava društvo i njegove norme kakve one jesu filozofija proučava kakvo bi društvo trebalo biti. Filozofski univerzalno obuhvata pored etike kao svijeta vrijednosti i druge oblasti. Pojam “filozofski univerzalno” je u stvari jedna funkcija koja različitim stvarima dodeljuje atribute dobro-nije dobro da bude univerzalno prihvaćeno.
Zajedničko svim relativizmima je to što niječu postojanje nečega što vrijedi apsolutno: istina, dobro, vrijednost, pravednost, lijepo, itd., jer tvrde da svi naši sudovi ovise o subjektu i o različitim uvjetima.